Poetry by Olja
Znam
Znam da će ova kiša što pada
ubrzo postati led
i ovaj vjetar sa sjevera grada
na noćnim ulicama napraviti red.
Sveto pismo zvjezdanog neba
urezano meni u dlan,
kao neka mudrost sjeda
ostavila noć, oduzela dan.
Da li je uzela ona,
ili sam oteo sam?
Znam da ponoć dvanaest puta kuca
i ovu noć dijeli na pola,
prazne glave, praznog srca
kupim cigarete sa stola.
Koraci odlaze, čuju se tiše,
nemam više šta da im dam,
konopac iznad mene njiše
ritam pjesme, dobro je znam.
Da li me vješaju oni,
Ili sam to učinio sam.
****
Pusti život utopljen u suzama
I u malenim čašama što se sjaje.
Ti sanjaš smrt koja uzima,
ja sanjam smrt koja daje.
Makni karanfil s pjesnikova groba
i patetični osmjeh s lica svog,
pjesnici su davno potrošena roba,
a i ljude je davno ostavio bog.
Odbaci razum negdje u kut
da ne zaprlja ono, što zove se ljepota,
a ja ću prtiti taj svoj put
pretvoren u sablast još za života
L.G.B.T.
Kada poredam ova slova:
el, dži, bi i ti,
reci ti meni srećo moja
u čemu se vidiš, u čemu si ti.
I tako je počela ljubav naša,
zaljubljen u oči tvoje,
bilo je tu i još pajdaša
ispod zastave dugine boje.
Ti voliš nju, a tebe ja.
Bitno da igra bude fair play.
Mogla je biti transfestit,
mogla je biti i onaj gay.
Ima na svijetu i većeg zla
neg da uvalim i curi tvojoj,
u svemu tome profitiram ja,
bitno da se ne radi o guzici mojoj.
LGBT- naguzite se svi
Brate
Isperi tragove noći,
tu rugajuću mučninu,
na svjetlo navikni oči,
Gastalom ubi kiselinu.
Ne razmišljaj o juče,
tamo ničeg nema,
nek wc-školjka povuče
otrov tvojih vena.
Pusti prokleto zvono,
poštar neku zamku sprema,
ogledalo obiđi, jer ono
još uvijek dušu nema.
Sve će to na svoje sjesti
kada misli jednom krenu.
Upali jutarnje vijesti,
da za šankom imaš temu.
Znaš neke stvari
ljudi teško shvate,
zato ih zanemari.
Drž se brate,
drž se brate!
****
Nakon jebanja kajanja nema
Iz grudiju izvadi mač
Ne izgledaj čudan
otrijezni se budan
poslije smijeha uvijek dolazi plač
Do zida
Posijedile su i naše žene
i sve nas manje shvaćaju,
došlo je i takvo vrijeme
da i kurve kusur vraćaju.
Eto, stigosmo do zida
i dok pucneš prstima,
na gaćama trag hemoroida
guši želju u srcima.
Dvokorak sve teži biva,
šminka uništava lica,
stomak diže mlaka piva
i ta usaftana pica.
Eto,stigosmo do zida
po kom se sjene vuku,
usrani trag hemoroida
ruši kralja, pruža ruku.
Šljakeri
…a šljakeri su i dalje cugali pive
ispod plavih kapa, što smrde na znoj,
a ljudi navlačili zastore sive
s glavom u pijesku kao noj.
Vidjeli smo svjetlo na kraju tunela,
hrabro postavili granicu donju,
ali smo pali u slijepa crijeva,
zapeli negdje na crkvenom tornju.
Ubili su srce, uzeli dušu.
Nasmiješeno lice pokazuje na zapad.
U našim glavama izazvali sušu.
Mrtvaci više ne mogu u napad.
Pričat će nam djeca što je bilo potom.
Inteligencija šuti, pognula je glave,
Ucijenjena poslom, egzistencijom, životom.
…e, kad od ljudi ovce prave
…a šljakeri su i dalje cugali iz boce,
prepečena loza širila je smrad
i nijemo gledali u gradske oce
kako brižno satiru i ovaj grad.
Pokoja svjetiljka para mrak,
lagani vjetar miluje zrak,
ceste puste,
suprotnosti sušte
nego, kada si bila pored mene,
tada nisam osjećao vrijeme.
Osjećao sam tebe.
Sada, samo sebe.
Što da radim u noći sam?
Cigareta i ja čekamo dan.
Piće, po koje
jedino je moje.
Radio svira nešto tužno,
nemojte se čuditi što izgledam ružno.
Kriv sam ja
prijatelju, da.
Podižem pogled, kao da te vidim.
Ne govorim ništa, ja se stidim.
Ono, samo zrak.
Točnije; mrak.
Ali osjećam te još i sada;
birtija, fajrunt, usred grada.
Praznim čaše
za dobro naše.
Valjda je tako i bogom dano
da ostadoh sam, a u mraku samo
bljesak upaljača
i zvuk otvarača.
Ovo je noć
umornih konobara
i lakih žena,
blaženog pijanstva
kad s puno dara
prepričavamo prošla vremena.
Nekad ti dođe
da zaboraviš sve
i da skineš masku s lica.
Ne možeš skriti
truli zadah
u mraku praznih ulica.
Sam osmjeh,
znači li išta
u mamurluku ove noći.
Velikog srca,
a u njemu ništa,
lagano ću poći.
Svi oni moji
stari znanci,
pobjegnu kad im klimnem.
Jedino ostaju
braća pijanci;
Samo još njih razumijem.
jednom
Rekla mi je da je sestra,
tu u klinici u gradu,
i da joj je već dosta tog mjesta
i da polako gubi nadu.
Ne traži puno u životu,
sretnu obitelj, kuću, vrt
i živi u sobi u potkrovlju,
stanodavki želi smrt.
Vikendom ponekad izađe van
da malo uhvati zraka.
Često puta ne može u stan,
ako se ne vrati do mraka.
Blijedo sam gledao u nju.
Malo suze, malo smijeh.
Goli, mladi u polusnu;
baš i nije neki grijeh.
Šta da pričam, da glupo nije?
Dal da istresem i svoj jad?
Ove noći do laži mi nije,
čula ih je od mnogih do sad.
Oblači se, gledam siluetu.
Više je nikada vidjeti neću.
Slučajno smo na ovome svijetu.
Poljubim je i zaželim sreću.
- vrh stranice -
da je malo sreće bilo
I da je malo sreće bilo, ovih zadnjih godina teških,
moje srce ne bi prepuklo na ta prokleta dva dijela,
možda me čak i ne bi opilo ovo vino, tih dana grešnih
i možda ne bi otišla onog jutra, kad si me vidjela.
A tvoji su snovi tražili bolje,
vidio sam, u očima ti piše.
Moje usne nijeme, ne mogu se ni pomaknuti.
Ja nemam tu snagu volje
i znao sam da nikad više,
drhtavom rukom, tvoje grudi neću ni dotaknuti.
I čekao sam da kiše krenu, i snijegovi s istoka nošeni,
i vjetrove, da propuh vlada u duši, mojoj duši.
Padali su dani u tišinu nijemu lako, kao klas pokošeni
i kad me obično pseto vidi, pobjegne kad me ponjuši.
- vrh stranice -
...a dan je tako lijepo počeo,
glava je pucala od bola,
u flašama je pića ostalo,
a u džepu i neka sitna lova.
A radio je srao o tlaku zraka
i o veselju budućih dana.
Ja sam još bio u carstvu mraka,
možda pola metra od očajanja.
...i čekao sam te dane sreće,
da me oslobode drhtavih ruku,
ali sam znao da doći neće
i zato sam potopio svoju muku.
Presušio je izvor, vječno ismijan
pijesak su postale jake stijene.
...i opet je lijepo počeo dan,
ali ovog puta bez mene.
- vrh stranice -
ona će znati
koliko ja mogu
i koliko znam
ona će znati
da li sam s nekim
ili sam sam
ona će znati
koliko sam dao
ili ću da dam
ona će znati
da li tinja
ili je plam
ona će znati
kao da je tu
kao da me prati
- vrh stranice -
da nazdravimo
Hajde da nazdravimo za sve one,
koji ovu noć bdiju sa nama,
koje kriju zadimljene gostione
i tope bol u suzama.
Prijatelju, ne budi budala,
mogao bi takav i ostati,
digni čašu i reci; hvala
onima koji su nas posrali.
Popit ćemo za sve ljude,
koji nisu svesni što se dešava,
koji žive danas, a sutra-što bude
i kojima se noćas sve riješava.
Natoči nam još po jednu
da ubijemo i svoj jad.
Natoči za sudbinu ovu bijednu,
kad ćemo, ako ne sad?
Pit ćemo za sve, ove noći,
na nikoga nećemo povisiti glas.
Opraštamo svima, samo natoči,
valjda netko pije i za nas.
- vrh stranice -
četiri godišnja doba
Znaš, draga, koji je prvi vijesnik proljeća?
Ne, nije visibaba u malom šumarku,
ni cvrkut ptica, ni lagana odjeća,
već pijanac, kad spava u jarku.
Znaš, draga, koji su prvi znaci ljeta?
Ne, nisu zaljubljeni što vole se u parku,
nije ni sladoled, ni miris lijepog cvijeta,
već pijanac, kad znoji se u jarku.
Znaš, draga, kad će jesen zapravo doći?
Ne kad lovci smisle neku varku,
ni kad će ptice na jug daleki poći,
već pijanac, kad pokisne u jarku.
Znaš, draga, kad je najjača zima?
Ne kad dijete stisne se uz majku,
ni kad pada snijeg iz sivih visina,
već pijanac, kad smrzne se u jarku.
- vrh stranice -
Read more: http://www.novapoetika.com/ognjen%20madzarevi%C4%87%20-%20hrvatska/